Od prvaša do osmaša
   

Već kao prvaši bojali smo se rastati od svojih roditelja, rano odlaziti u školske klupe, suočiti se s učiteljima, ali najviše smo se bojali odraslih. Možda smo pomislili da je gotovo, da nikada ne ćemo moći sanjati, da je našem maštanju kraj i da se upustivši u život odraslih moramo suočiti sa stvarnim životom ispunjenim obvezama i odgovornošću. Osam godina brzo je prošlo. Puno smo učili, trudili se, zabavljali, družili i upoznavali. Za sve naše uspjehe i pobjede zaslužni smo mi, ali i oni koji su nas poticali strpljivo i s razumijevanjem prateći naše napredovanje. To su naši profesori. Bili su nam drugi roditelji. Učinili su školu našim drugim domom. Zbog njih smo se prestali bojati, zbog njih smo ojačali, zbog njih smo danas bolji ljudi. Učili su nas da je znanje moć, da se vrijedi boriti za prave vrijednosti i stvarati ljepši i humaniji svijet. S njima smo spoznavali toleranciju i ljubav, širili obzore svoje i tuđe slobode. Hvala im na svemu jer zbog njih smo tu gdje jesmo, zbog njih smo to što jesmo. Hvala i našoj dragoj ravnateljici koja nas je kao i profesori s ljubavlju pratila na našem putu. Tu su i drugi djelatnici škole koji su na svoj jedinstven način pridonijeli ozračju topline i bliskosti. Zato s pravom kažemo da se danas opraštamo od svoje druge obitelji.

Dragi prijatelji, vežu nas zajedničke uspomene. Sačuvajmo ih u svojim srcima kao najljepši biser i spomen na zlatno doba djetinjstva. U ovu školu ušli smo kao početnici željni da postanemo netko. Ušli smo kao prvaši, a danas s ponosom možemo reći da odlazimo kao jedinstveni osmaši.