2018-11-16 18:16:05

Vukovar – ime koje se ne izgovara usnama, već srcem

Učiteljica produženog boravka 1.e razreda Tena Čaić, inače rođena Vukovarka, svoja je sjećanja i osjećaje vezane uz svoj grad podijelila s nama na današnjoj priredbi „Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.“

Za sve one koji je nisu imali priliku čuti ovdje su njezine riječi...

 

Vukovar – ime koje se ne izgovara usnama, već srcem

Bio je peti mjesec 1991.godine. Dvoje se zaljubljenih u samo nekoliko dana odlučiše vjenčati. Veselje, slavlje, pjesma. Kao u inat strahu, oprezu, dojavama za napad na grad. Oko Dvorca Eltz skrivali su se naši civilni vojnici. Naime, dobili su dojavu o napadu na to područje i već su spremno čekali obraniti svoj grad. A ono dvoje zaljubljenih s početka priče stiže automobilom pred Dvorac. U tom trenu čuju repetiranje pušaka, mladoženja podiže ruku kako bi ga prepoznali suborci, prijatelji, vojnici. Toga dana, nekakvom ludom srećom izbjegli su smrt. Dvoje zaljubljenih. Moji roditelji. Sa mnom na putu.

Rođena sam 21.siječnja 1992. godine u maloj improviziranoj bolnici u Domu zdravlja u Županji.

Roditelji su iz Vukovara izašli u rujnu 1991. nakon čega će čekati 7 godina kako bi se vratili. Tata je za to vrijeme bio pripadnik 131. brigade Hrvatske vojske.

Dio obitelji ostao je u Vukovaru do samoga kraja. Do 19. studenoga. Neki su  bili zatočeni u Tvornici „Borovo“. Neki je nisu uspjeli napustiti živi. Nekima još uvijek ne znamo gdje je grob.

Mama, tata i ja smo 7 godina živjeli u progonstvu. '97. se rodila moja sestra.

Nas četvero živjelo je u 21 kvadratnom metru. Ako mene pitate, sasvim dovoljno da u njih stane puno ljubavi, topline i prekrasnih trenutaka kojih se uvijek rado sjećam.

Bilo je ljeto 1999. kad smo se vratili u Vukovar. Tužni, porušeni, tihi, uplakani Vukovar. U Vukovar gdje svaki prolaznik ima svoju priču. Gdje se priče iščitavaju u očima, u pokretima. Priče kakve gledamo samo u filmovima. Sve jedna tužnija od druge.

U Vukovar u kojemu Srbi i Hrvati nastavljaju živjeti, a djeca zajedno igrati.

Vukovar – grad koji čine hrabri, odvažni, veliki ljudi. Ljudi koji u sebi imaju ljubavi i snage za novi početak. Koji iznova grade svoju prošlost, sadašnjost i koji odnekud uspijevaju pronaći onu snagu za budućnost o kojoj je pričao Siniša Glavašević.

Najčešće pitanje koje mi ljudi, uz sažaljevajući izraz na licu, postave kad čuju da sam iz Vukovara je: „A kako je tamo?“

Pitam se čemu to sažaljenje? Znaju li oni da je tamo ljepše nego igdje na svijetu? Da je tamo srce. Da je tamo dom.

Vukovar se tijekom godina obnovio i izgradio. U njemu se opet čuje smijeh. Djeca se bezbrižno igraju. Starci k'o starci - komentiraju kako je bilo prije. Mladi se vesele i zaljubljuju. I grad opet živi.

A tamo pri kraju grada ponosno stoji simbol stradanja – vukovarski Vodotoranj.

Podsjeća na sve stradale, zarobljene, mučene, nestale. Podsjeća na muku i žrtvu. Ali podsjeća i na ponos, ljubav, složnost, zajedništvo, otpor. Podsjeća na sve hrabre branitelje koji su nesebično stali u obranu svoga grada i svoje domovine. Podsjeća na slobodu i pobjedu. Daje vjeru u budućnost. U obnovljeni i sretni Vukovar. Daje vjeru u nove naraštaje koji rastu i koji će rasti u njemu prisjećajući se i poštujući njegovu žrtvu. Pri tom znajući kako oprostiti i voljeti.

Ljubav je ono što nas spašava. Da je te kobne 1991. bilo više ljubavi, sada bi naša prošlost bila drukčija. No, prošlost se ne može mijenjati. Sve što možemo je učiti iz nje. Uložimo sav trud u budućnost, a budućnost su djeca.

Nemojte ih učiti da mrze. Mržnja izjeda samo onoga koji je osjeća. Učite djecu o ljubavi tako što ćete biti ljubav. Ne pitajte tko je koje vjere i nacionalnosti. Ne stavljajte na leđa djece grijehe njihovih predaka. Čija god da su, djeca su i dalje samo djeca.

A mi odrasli?  Na nama je odgovornost kakvi će ljudi današnja djeca postati.

Učimo ih da svoje glave koriste da bi misliti pozitivno. Učimo ih da svoje ruke koriste kako bi zagrlili, svoje riječi kako bi utješili, a svoje srce kako bi voljeli.

Ljubav je ono što nas spašava.

                                              Tena Čaić, učiteljica razredne nastave

 


Osnovna škola Ivana Gundulića Dubrovnik