Rođen je kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obitelj Gundulić bila je poznata još u 13. stoljeću, a njezini su članovi, kao pripadnici aristokracije, obavljali različite državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolici.

Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov Oslobođeni Jeruzalem te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo Život Karla Borromea. Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici; dva je puta bio knez u Konavlima (1615. i 1619.), a u Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove. Godine 1634. postaje senatora, 1638. član Maloga vijeća.

Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina: poznat je Fran Gundulić, koji je kasnije postao austrijski general te Šiško, hrvatski pjesnik.

Umro je u Dubrovniku nakon dvotjedne bolesti; pretpostavlja se da je uzrok smrti bila upala porebrice. Budući da je umro u 49. godini, nije imao priliku biti izabran za kneza Dubrovačke Republike (knez nije smio biti mlađi od 50 godina).

Njegova najpoznatija djela su:Osman, Himna Slobodi,Arijadna, Prozerpina ugrablje, Pjesni pokorne kralja Davida od Plutona, Dijana i Armida, Dubravka…

HIMNA SLOBODI

O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,

sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi

ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!

Štovanje Sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog Blagdana –3-veljače- kada su ljudi masovno dolazili u Grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svim sudjelovati, uvedena je 'Sloboština Sv. Vlaha', dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana). Za blagdan je cijela Republika hrlila u Grad - tko nije mogao ići, slavio je kod kuće - sa svojim crkvenim barjacima i narodne nošnje, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće.

Preživjeli (nakon napada Avara i Slavena), a prestrašeni stanovnici početkom 6. stoljeća potresom porušenog slavnoga grada Epidauruma, prebjegli su na pustu hrid Laus, Raus, Rausium, Rhagusium, da tu nastave živjeti i raditi. Trebalo je puno odvažnosti, samopouzdanja i snage tu stati i ostati, jer su životni uvjeti bili krajnje nepovoljni s jedne strane brdo, šuma (dubrava), a s druge široko i uzburkano more. Puni samopouzdanja oni su se dali na posao i uskoro strvorili podnošljive uvjete za život.

Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho je nastao od grčke riječi Vlasios.

Festa Sv. Vlaha se od 1. rujna 2009. godine nalazi na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine čovječanstva.